Welcome to our blog!

reubloomandelconsde.barcountfitmaduseshoyracalromarda.co

above understanding! Between speaking. interesting. You will..

Menu

Category: DEFAULT


Majke su bacale kore u smece, a ocevi su odlazili da prilegnu. Ufrizideru je ostajala kriska koju niko nije mogao pojesti. Nikadaniko, nijedna porodica, nijedni sinovi, sestre, majke i ocevi, nisupojeli citavu lubenicu. Nikad vise takvih lubenica kao onih sto su ih ljetnih petkovadonosili ocevi.

Da bi to znali nije moralo proci vrijeme. Dovoljnoje bilo da majke jednom u stotinu godina donesu s pijacelubenicu. Nije bila slatka iako su majke trazile da prodavac izvadi"cep", pa da probaju ono sto kupuju. Nikada nijedan otac nijetrazio da mu iz lubenice vade "cep". Ocevi su kuckali polubenicama i osluskivali njihov jek. Hiljade sarajevskih oceva suu isto vrijeme kuckali po lubenicama.

Taj jek odjekuje krozpovijest. A onda smo prestali jesti lubenice. Dosla su takva vremena dasmo o svojim zivotima poceli brinuti sami. Ili je zauvijek proslasezona oceva koji su donosili lubenice. Boze, daj mi da dvaput kucnem po njoj i prepoznam koliko jeslatka. Od njihove pricljivosti, a u nekom smislu - i dobrote, zavisikoliko daleko nam sezu sjecanja u vremena prije vremena kadasmo se rodili.

Svojoj djeci ne mozemo prenositi ta ispricanasjecanja, tako da ce ona nestati zajedno sa nama, za razliku odnasih dozivljenih ili onih sjecanja sto si umisljamo da smo ihdozivjeli. Jedno od takvih, naslijedjenih, sjecanja je ono sto se odnosi nasmjenu godisnjih doba na Obali vojvode Stepe prije Drugogsvjetskog rata. Tuda je svakoga dana prolazila vitka,tridesetpetogodisnja gospodja, majka dvojice sinova i zena visegzeljeznicarskog sluzbenika F.

U to vrijeme nije radila, samoje prolazila, onako kako se prolazilo prije rata i kako se mozevidjeti na starim filmovima i razglednicama. Isla je na pijacu, uposjete rodjacima, vracala se iz pozorista ili je jednostavno setala. Miljacka u to vrijeme nije zaudarala, a Obalom nije vozilo punoauta, tako da je njezin cist i ravnomjeran sum i kas niz kaskadesto ih je sagradila Austrija djelovao hipnoticki prijatno.

Ustvari,ta gospodja se svakoga dana odmarala prolazeci Obalom vojvodeStepe. Pricu o tome ispricala je cetrdesetak godina kasnije svome unuku. Pricu o toj setnji, kako je bilo u proljece, kako u zimu, kako ujesen i ljeto. Godisnja doba su tih godina i u Sarajevu mirisalakao u citankama. Snjegovi su bili bijeli i debeli, zuto lisce hrskaloje pod nogama, pokraj rijeke cvali su kukurijeci, nize AtmejdanaSrbijanac je prodavao lubenice.

Bez obzira na godisnje doba timje istim putem, samo u suprotnome smjeru, svakoga dana isaoprota Zimonjic. Nista drugo o njemu nije rekla, osim da je bioprota Zimonjic, sijed i star, s bradicom i osmijehom covjeka nakoga se ne prima nikakvo zlo. Ona nikada nije upoznala protu Zimonjica, premda je Sarajevobilo mali grad i premda su se svakoga dana susretali. Susretali suse godinama, u proljece, ljeto, jesen i zimu.

U pocetku suprolazili jedno pokraj drugog, nakon mjeseci on se vecosmjehivao posebnim, njoj namijenjenim osmijehom, nakongodina vec su si govorili: "Dobar dan! Gradom se rasirio sapat da ga je odvelo, vijest je dosla i do nje iprimila se onako kao sto se na covjeka prima tuga o kojoj nikomenista ne moze reci jer se ta tuga ne sastoji od dogadjaja, nego slicikomadicu duse koji se najednom otkinuo i sada plovi krvotokom.

Nastupili su mjeseci gladi i straha, obiteljskih tragedija i pogledakoji vise nisu trazili ljudska lica nego su gledali samo u vrhovecipela i u sljedeci korak. Gospodja je prestala setati Obalomvojvode Stepe jer je doslo vrijeme kad pristojni i dostojanstveniljudi vise ne setaju.

Proljece Molila je Boga da joj ga ne uzme, ali On je nije poslusao, paje prestala vjerovati u Njega. Nije postala ateist, nego je sklopilaneku vrstu ugovora s Njime: nije ga zeljela huliti, ali nije viseimala nikakvoga razloga niti da ga hvali.

Uskoro je opet, svakogadana, nosena poslovima isla Obalom vojvode Stepe. Opet su sesmjenjivala godisnja doba i mirisi. Miljacka je jos uvijek bilacista i cisto se cuo njezin sum. Sum rijeke katkad je dovoljan dase covjek zanese i zaboravi ono sto ga cini nesretnim.

I bassvakoga dana, mjesecima i godinama ocekivala je da ce srestiprotu Zimonjica. Bilo je dovoljno da se malo zaboravi, da nemisli i da se prepusti nesvjesnim damarima duse, pa da joj sepricini njegovo lice, kao lice osmjehnutoga Boga koji se pravilnokao zvono i kao molitva pojavljuje u Sarajevu.

Prota Zimonjic bio je jedan od onih Sarajlija koje je u smrtpovukla neman sto se u gradu pojavila Nasa je povijest ostala siromasna za te ljude i opustosenaza ono sto su oni mogli biti. Na spomeniku na Vracama nalazi sedio njihovih imena. Knjigu mrtvih nemoguce je i nepotrebno ucitinapamet, ali nesto iz nje treba zapamtiti dok god sjecanje traje. Recimo, osmijeh prote Zimonjica koji lebdi nad rijekom i nad. Nasa povijest ih se tek krozmaglu sjeca, tih partaja, koje su zivjele u centru grada, uglavnomu starim austrijskim kucama u Titovoj ulici i oko nje.

Raja nizeMarindvora, na Dolac Malti i Alipasinom Polju vec nista o njimanije znala, niti se o problemima partaja uopce razgovaralo. Napartaje su zaboravili svi samoupravni forumi. Pokraj partaja suravnodusno promicali podstanari. Partaje nisu u obzir uzimalestambene komisije jer se iz njihove perspektive cinilo da supartaje rijesile sve svoje stambene probleme. Ti ljudi cudnoga imena zivjeli su svoje male intimne paklove,vodili ratove i ginuli u tim ratovima od infarkta i mozdanih udara,tuzili se po svim sudovima, pisali Marsalatu, zalili se komsijama iprijateljima, a oni su s razumijevanjem klimali glavama, premdazapravo nista razumjeli nisu.

Povijest partaja pocinje Tada je u gradu falilo stambenogprostora, a vlast se htjela obracunati s nazadnim gradjanskimelementima, pa su u velike lijepe stanove, pokraj obitelji koje sutu stanovale, useljivani nesretnici kojima je negdje, na nekomselu, sve popaljeno.

Starosjedioci bi, recimo, ostali u spavacoj idjevojackoj sobi, a pridoslicama bi pripala dnevna i radna soba. Kuhinja i kupaonica sa zahodom bili su zajednicki. Mislilo sekako ce sve to biti privremeno i kako ce se uljezi ipak jednogadana iseliti i nastaviti sa zivotom u nekoj novogradnji, ali godinesu prolazile, isle su decenije, a s njima je rastao grozni osjecaj daces svoju intimu do sudnjega dana dijeliti s tudjim ljudima, datvoja kuhinja vise nikada nece biti samo tvoja i da nikada bezstraha i strepnje neces sjesti na dasku svoje zahodske skoljke,rastvoriti Oslobodjenje i bistriti metafizicke probleme.

Tvojpartaja postao je tvoje vjecito prokletstvo, kao sto si i ti postao. A onda su sve pokusali rijesiti arhitekti. Izmisljali su prostore zanove kuhinje i nove zahode, pa su se lijepi austrougarski stanovipretvarali u neku vrstu stambenih monstruma koji nisu bili nigarsonijere, ni stanovi, nego jadne i bijedne barikade postavljeneu obranu vlastitoga svijeta. I nakon sto bi se s partajom podijelilina najidealniji nacin, ostajao je problem ulaznih vrata i zvona.

Obicno nije postojao nacin da se probiju jos jedna vrata, tako daje iznad zvona ostajao, recimo, ovakav natpis: Hadziselimovic -zvoni jednom, Biogradlic - zvoni dvaput. I uvijek si mogao znati:Hadziselimovic - zvoni jednom bio je starosjedilac, a Biogradlic -zvoni dvaput bio je dosljak.

I jedan i drugi bili su partaje. I jedan idrugi nadali su se da ce partaja umrijeti. I jedan i drugi uzasnulibi se kada je partajina zena bila trudna jer je to znacilo da cedijete naslijediti stanarsko pravo i da nikada partaja nece ostatibez partaje. Ratovi medju partajama vodili su se sve do nasih zivota. Ti ratovibili su jedini gradjanski ratovi na ovim prostorima jer su ih vodilibas gradjani, gradjanskim sredstvima, na gradjanskimfrontovima, u kuhinjama i zahodima. Kao i u svim drugimratovima, obicno nije bilo pobjednika i ratovalo se do primirja ili- cesce - do trenutka kada je oruzani sukob prelazio u fazuhladnoga rata.

Stoga su iznimno rijetki bili partaje koji su semedjusobno pozdravljali kada se sretnu na haustoru ili uzajednickom hodniku. Osloboditi se partaje bilo je vise i znacajnije nego izbiti na prvomjesto bilo koje stambene liste. Kada ti se partaja odseli, postajespobjednikom nad vlastitom sudbinom i nad povijescu.

Postajesnetko tko pripada onoj vrsti ljudi koji vlastite zivote uspijuusmjeriti nadhistorijskim tokom, ustvari onim tokom za koji bipartizanski biograf rekao: "Nije zivio u povijesti, nego ju jesvojim zivotom pisao.

Partaje suumrli s nekim starim bakama i nanama, umrli su kada je umrla inada da ce jednoga dana u svojim stanovima ostati sami. Da nijeizbio pravi rat i da se grad jos jednom nije ispreturao, mozda biponeki partaja docekao dvadeset prvo stoljece i mozda bi tako.

Vrijeme komunistickog zanosa i potrebe da se razori dekadentnigradjanski svijet proslo je davno i niko ga se ne sjeca, ali da nijebilo rata, partaje bi svojim zivotima potvrdili da su kuhinja izahod zauvijek podijeljeni u cast i slavu svjetske revolucije. Rijecpartaja je kao crvena zastava sa srpom i cekicem.

Djeca se tezastave vise ne sjecaju. Ljeti je bila samo najstrmija i nistadrugo. U dnu te ulice, s lijeve strane, prekoputa dzamije stajala jejednokatnica u kojoj su zivjeli otac, majka i dva sina.

Sinovi suisli u Osnovnu skolu "Silvije Strahimir Kranjcevic", udaljenu odkapije tacno dvadeset koraka. Stariji sin bio je los ucenik. Igrao jefudbal u skolskom dvoristu i to mu je spasilo zivot. Mladji sin bioje odlikas. Dobar i tih kao u izmisljenim pricama.

Majka jevoljela obojicu. Otac se vracao s roditeljskih sastanaka i s vratavikao: "Jebem ti dusu, sad cu izvuci kais". I svi su znali zbogkoga izvlaci kais.

No, taj je, srecom, opet igrao fudbal uskolskom dvoristu. Pri vrhu Drvarske ulice neko je nadogradjivao kat na kuci. Kazuda se vratio iz Libije i da ce uskoro udavati kcer. Kamion spijeskom bio je parkiran uz kucu. Za volanom nije bilo vozaca. Muklu skripu i cvilez sto su dopirali ispod kamiona niko nije cuo. Bio je pocetak juna, lijepo suncano, subotnje popodne, pa ljudinije bilo na ulici.

Onda je kamion krenuo niz Drvarsku. Sam odsebe. Niko ga nije vidio dok je prolazio pokraj prve, druge, trece,sedme kuce. Cuo se tresak, nene su izvirile iz avlija i pri dnuulice vidjele oblak prasine koji je postajao sve veci.

U tom oblakukamion se nije ni primjecivao. Kamion je udario u ugao kuce na pocetku Drvarske ulice, usao usobu dvojice djecaka. Otac i majka nisu bili kod kuce. Komsije sustajale pokraj rusevine, dosla je milicija, ali niko nije znao statreba ciniti. Skrseni namjestaj, dijelovi kamiona, gomile pijeska,cigle i crijepovi, sve je bilo tu, a da se nije moglo otkriti ima li tuneke vece i strasnije nesrece.

Komsije su znale da je to djecjasoba, ali se nisu usudjivali kopati po rusevinama i traziti djecu. Utakvim se trenucima sudbina cini nadovrsenom i sasvimneizvjesnom. Mozda bi jedan pogresan korak ili sasvim sitnaoholost bili sasvim dovoljni da se nesreca pojavi tamo gdje je po.

Otac je dotrcao nakon dvadeset minuta. Dosao je stariji djecak. Otac se drzao za glavu i govorio nesto sasvim nerazumljivo. Milicioner je rekao: "Druze, smirite se, je li nekoga bilo ukuci? Uto jestigla majka. Rekla je Sine moj! Tad su svi vec znali sta se dogodilo. Stigao je vozac kamiona. Plakao je i vikao: "Nisam kriv, nisamkriv! Plava osmrtnicakojom se u socijalizmu obiljezavala smrt mladog covjeka.

Skolski casovi poceli su minutom sutnje za poginulog druga. I toje bilo sve. Nekoliko sedmica kasnije kuca je popravljena i visese nikada niko, osim onih koji su ga poznavali, nije sjetio djecakakoji je poginuo u svojoj sobi jer je ucio i subotom. I njegovogbrata koji je ostao ziv jer je i subotom igrao fudbal. Drvarska ulica je jedna od najstrmijih ulica na desnoj obaliMiljacke.

Vozac nije bio kriv. Kamion je star i ko zna je li ikadaskupio novac za novi. Ko zna sta se dogadjalo sa svim timljudima: ocem, majkom, sinom koji je bio los ucenik i vozacemkojega nisu ni poznavali. Prekoputa te kuce je, dakle, dzamija. U vrijeme rata izmedjuHrvata i Bosnjaka jedan se lokalni pijanac unio u lice jednojkatolkinji koja se vracala kuci sa kanisterima, pa je rekao: "Ovoje dzamija. Znas li ti to? Nipijanac, ni ona se vise ne sjecaju tog dogadjaja.

Ova povijest pamti svasta, ali ne i djecakovo ime. Je li on biomusliman? Osmrtnica je bila plava, a osim nje nije ostao nikakavtrag. Nekog bi se moglo pitati, ali time bi bio poremecen skladonih koji se djecaka sjecaju. Dzamija je nijemi svjedok.

Razabirati duse je kao razabirati pahuljice koje padaju poDrvarskoj ulici cija strmina svoj ljudski smisao dobija samo nasankama. Bilo ih je cetiriili pet, u zgradi Radio-televizije Sarajevo, i radili su na kovaniceod deset dinara. Ubacis kovanicu, pritisnes dugme, a uz tresakpred tebe izleti crvena konzerva. Bile su to prve konzerve cocacolekoje su se mogle kupiti u Bosni i Hercegovini.

Rijetki domoroci koji su tih dana mogli prodrijeti u RTV dom iizmedu brojnih stranaca stupiti pred automat s ushitom sukonstatirali da postajemo Svijet, da dolazi vrijeme u kojem cerazglednice Pariza i Londona, filmski prizori kalifornijskih plaza,pa i Mjeseceva povrsina dotaknuta stopama Neila Armstronga,prestati biti inostranstvo i da ce dolina Miljacke, skupa s nasimmalim gradom, postati Planet, Planet Sarajevo iz neke nove idrukcije interpretacije pjesme u kojoj ni Sidran vise nece bitiSidran, nego ce i Sidran biti u najmanju ruku Kirk Douglas.

Stupali su nasi ljudi pred taj automat kao pred oltar pred koji supolagali svoje nade i s onom desetdinarkom kupovali buducnostkoja se jasno cula kada bi kaziprstom otvarali konzerve i kada bise razlijegao zvuk koji je vise od svakog drugog bio zvukOlimpijade. Posljednja konzerva coca-cole iskocila je iz automata onog danakada je otpjevana pjesma Lijepo je bilo u Sarajevu, dovidenja uCalgariju.

Neko vrijeme nadali smo se da ce ovlasteni zastupnikpreko noci napuniti automate novim konzervama. Onda smo semalo ljutili. I na kraju smo zaboravili. Prolazile su godine, prosaoje i Calgari, a nasi zivoti su njezno nalegli na nove nade iautomate nismo ni primjecivali iako su sve vrijeme bili tu.

Uzgradi RTV doma ostali su sve do pocetka rata. Iako je era AnteMarkovica u nasu zemlju pod normalno i zauvijek donijelakonzerve s coca-colom, iako one vise nisu bile cudo ni unajudaljenijem selu, ti automati ostali su kao los znak, kaopredskazanje rata, a ako ne rata onda gorke istine da nikadanecemo postati Svijet i da ce sve nase zudnje gorko skoncavati, a.

Bosna je, eto, bila raj bezkonteksta, automat za coca-colu bez coca-cole. Coca-cola u flasama, od litre i od cetvrt litre, koje su punjene uHadzicima, nije bila ono pravo. Barem to nije bila za generacijurodenu sezdesetih godina. Toj generaciji bili su potrebni automatii konzerve. To je zato sto se generacija nije sjecala vremena kadcoca-cole uopce nije bilo. Generacija je zeljela napredak, ali nanjega nije mogla utjecati.

Do napretka je uvijek stalo onima kojiga nisu dozivjeli. Starijima nije do napretka jer su ga imali usvome iskustvu i jer im se cini da bi ih novi napredak poljuljao unjihovim uvjerenjima i udaljio od ideala za koje vjeruju da suostvareni jos onoga dana kada je coca-cola, svejedno kakva i ukojem obliku, stigla do nasih krajeva. Generacija rodena sezdesetih, a upravo to potvrduje prica o cocacoli,nije dozivjela da joj bude bolje nego sto joj je bilo jucer. Nije dozivjela nijednu revoluciju, nikakav rast standarda,penjanje po stambenoj listi ili ostvarenje ijednog od kolektivnihsnova.

Ta generacija dozivjela je rat i kraj rata. Samo sto kraj ratanije napredak. Napredak trazi ispunjenje barem jedne, na prvipogled nevazne i razmazene zelje: da nam do ruku dode stvarkoja se u tom trenutku nalazi u rukama ljudi u velikom Svijetu.

Svejedno je o kojoj se stvari radi. Nekada je to bila konzervacoca-cole, a danas je nesto sasvim drugo. Ta stvar je, medutim,nuzna da bi i mi znali sta je napredak i da bi osjetili cemu nasizivoti sluze. Bez toga ostaje nam samo nostalgija i to specificna vrstanostalgije za vremenima u kojima su nasi roditelji ispunjavalisvoje zelje i s kojima mi nemamo izravne veze.

Sve price o Titu,o Olimpijadi, o utakmicama u Skenderiji i o televizijskimemisijama u kojima su svi bili nasmijani i u kojima secovjecanstvo cinilo besmrtnim, sve epizode iz sjecanja od kojihosjecamo poplave njeznosti zapravo su se dogodile pet minutaprije nego sto smo, ali zaista, dosli na ovaj svijet. Uostalom, i taprica o automatu u RTV domu je zapravo prica iz druge ruke. Kada sam dosao, on je biospomenik, Nada, na spanjolskom Nista. Njima je Izrael samo metafora zla.

I svaki Jevrejjedan je mali neostvareni Sharon. Recimo, foteljnim. Ako ima Boga - upravo je suprotno. Uvijek elegantnoodjeven, namirisan i obrijan doimao se kao kombinacija AlfredaHitchcocka i onog Gustava iz crtanog filma. Predavao je povijestumjetnosti generacijama Sarajlija u Prvoj gimnaziji, sve do jeseni Za citanje kostale sutri dinara govorilo se: tri stoje , a za sjedenje pedeset para ili:pet banki.

Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao jeskiljavi Mico i vikao: "Novine za pod guzicu, navali, narode! Znalo se pravilo zautakmice, kao sto je postojao i utvrdjen troskovnik: karta pedesetdinara zapravo: pet hiljada , fisek kospi tri dinara i novine za podguzicu pet para.

Isto je bilo i na Grbavici i na Kosevu. A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split ine mozes se nacuditi zasto tamo nema novina za sjedenje. Istina,u Splitu je beton vruc i neces prehladiti bubrege, a u Beogradu, naMarakani, su plasticne sjedalice, ali opet nije u redu da se nepostuju obicaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samojedan dan i ne prodaju se samo jednom. U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa "strucnimstabovima", a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrcavali suigraci na zagrijavanje.

Ocevi bi na tribinama promrmljali: "EnoRibara. Cijeli stadion je sekundu-dvijegledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovimpogledom pucale su cjevanice protivnickih napadaca. O "Zeljinoj" sampionskoj tituli misljenja su se radikalnorazilazila.

U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojioprvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najvise golova, osvojiomaksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnimprvenstvima, i jer je na klupi imao "genijalnog stratega" koji je na. Medjutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu medju navijacimavelikih klubova, prevladavalo je misljenje da je "Zeljo" postaoprvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegovaobrana suptilnim beogradskim i splitskim napadacima lomilanoge.

Legenda o "Zeljinim" kostolomcima i o strasnom atamanuRibaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laz,a zapravo je savrseno odgovarala nastavku mitologije o okrutnimotomanskim vojskovodjama pred kojima je civilizirani svijetbjezao glavom bez obzira. Svi su u skoli citali Na Drini cupriju isjecaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za"Zvezdine" i "Hajdukove" navijace znacio nabijanje na kolacdrugim sredstvima.

A on je samo izmislio ono sto je Vladanko Stojakovic promukloformulirao kao "muski fudbal". Ribarova obrana lomila je kosti,ali nikada hinjski i s ledja. Noge su pucale jer nisu ocvrsnule i josuvijek su igrale igru iz vremena romantike. Buducnost je bila njegova, premdani "Zeljo", ni Ribar od te buducnosti nikada nece imati velikekoristi, niti ce im itko u njoj priznati velicinu. Igrali su, u toj sampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvaliVelija Becirspahic i Avdija Derakovic.

Nesviknutimjugoslavenskim usima njihova su imena zvucala zenski, sto sekosilo s tvrdom i po njezne duse pogubnom "Zeljinom" igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili moguci i jos uvijek senije znalo tko ce na kraju balade biti sudjen da bude pobjednik,tko ce postati prvak Europe, a ciji ce stadion izgorjeti kao zrtvapaljenica.

Milan Ribar je umro u nekoj zagrebackoj bolnici. O tome suhrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje senista pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog"Hajdukovog" ili "Zvezdinog" igraca boljele davno lomljenekosti.

Trebalo je s krovova najvisih nebodera u svim velikim. ILI Pitaju ga njegovikakvo je to Sarajevo. Ma nista, kaze on, selendra od tri kuce,nemas je sta vidjet. Ali sto imaju policijsku stanicu, cijelaAmerika nema toliku.

U vrijeme tog vica Sarajlije se jos uvijek nisu mogle priviknuti nanovu robnu kucu, imenom Unima, zbog koje je srusena starakavana Istra i jos neke kuce, valjda stambene, koje ova povijestne pamti. Unima se gradila duze od godine dana, pola Titoveulice bilo je u blatu, a kada je konacno niknula, onako plava ikockasta, ljudi su bili u tipicno sarajevskom stanju skepticnefascinacije.

Odmah su poceli s ogovaranjem nove robne kuce,pricali su da je ruzna, izmislili vic sa Amerikancem, ali supovjerovali da s njome Sarajevo postaje jedna autenticnametropola i pohrlili u Unimu glupo vjerujuci kako ce se tuprodavati nesto cega u drugim gradskim trgovinama nema.

Godinama ih bog nije mogao uvjeriti da kaucevi, cilimi, odijela,kosulje, sijalice, igracke, kopacke i karnise iz Unime nisu nistabolje od istih stvari u Bezistanu ili Nami.

Dzaba i to sto se naetiketama moglo vidjeti da je rijec o istim proizvodjacima. Stvarkupljena u Unimi je, valjda po principu hrama i posvecenogmjesta, vrijedila vise od iste stvari kupljene na drugom mjestu. U onovrijeme bi se reklo "komune ne smiju biti zapostavljene uodnosu na republicko srediste", pa su i drugi gradovi navratnanospoceli graditi robne kuce.

Banjalucka je dobila ime Boska,a zenicka Beogradjanka. Obje su, kao i Unima, nastale nasredgradskih trgova, poput srednjovjekovnih katedrala, i postalesredisnja mjesta nase samoupravne duhovnosti.

Rivalitet gradova je s robnim kucama "dobio na intenzitetu". UZaostrogu i Drveniku bosanska su se djeca klala u plicaku oko. Potrosacki mentalitet je, barem ujednoj sezoni, pobijedio sportski duh. Velicanstvenim djecjim lazima i zavicajnimmistifikatorskim darom slavili smo nase robne kuce. Jedan Latifiz Zenice tvrdio je da u Beogradjanki postoji bazen, a za svjedokaje zvao oca Muhameda, livnickoga radnika, koji je jedva cekaoda mu prodje godisnji odmor i da se vrati kuci, pa je spremnopodrzao sina i tako zbunio konkurenciju.

Naime, tada se misliloda odrasli ljudi ne lazu. Bio je to strasan udarac Sarajlijama! Toda Zenicani usred robne kuce imaju bazen.

Kada je osamdesetih Unima promijenila ime u Magros, to je vecbila ruzna, dekadentna socijalisticka gradjevina koju vise nikonije volio i u koju niko nije zalazio s osjecajem posvecenevelicine, tako da se ni promjena imena nikoga nije ticala. Unimaje zauvijek ostala Unima. A to - zauvijek - trajat ce onoliko dugokoliko budu trajale Sarajlije.

Naime, novi stanovnici grada neprihvataju kripticna imena, nego se, sasvim racionalno,opredjeljuju za ona koja sluzbeno vaze. Sarajlije im se zbog togasmiju, ali i taj smijeh samo je potvrda poraza i inferiornosti kojaje tipicna za ljude odrasle na asfaltu.

Gradjani ginu od vlastitih viceva. Nakon sto su jednom vidjeliAmeriku i nakon sto su u Americi vidjeli policijsku stanicu punovecu od robne kuce Unima, iz maloga mozga doplovio bi imdavni vic. Nas grad je tako mali, kao sto su male i nase duse unjemu, da je i robna kuca Unima koja se zapravo sve vrijemezove Sarajka, ali to nigdje ne pise, a ponajmanje u srcu manja odprosjecne policijske stanice u velikome svijetu. Recimo, foteljnimili ratom dnevnih boravaka.

Vec tada si, te Cjelovit pogled znacio bi dvostrukovise i bio bi toliko strasniji. Povod za sliku mozda danas i nijevazan, mozda ce izostati iz povijesti koja ce nam biti napisana, aostat ce samo uzas covjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestanda je poraz definitivan i da vise nikada, vise nista i vise nigdjenece biti prilika za revans ili za zivot koji bi zapoceo ispocetka.

Pet godina kasnije covjek sa slike ispracen je pogrdama onih kojisu toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jace i mocnije, aoni su bili dio slabijeg svijeta, osudenog na nesrecu i ponizenje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju,ucinilo da je izdao nacelo plemenitog gubitnistva i vlastitogporaza i da je, poput podlaca i slaboga covjeka, presao na stranunasilnih i beskrupuloznih pobjednika.

To mu nisi mogao oprostiti. Medutim, nakon sto je poceo rat i nakon sto su ubojice ipravednici poceli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se cinilaoruzjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao sisvjestan svoje greske.

Smiljko Sagolj napisao je da je"Jugoslavija samo podlo ime", a u nasem svijetu vise nije biloonoga tko bi vjerovao u suprotno. Covjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener "Zeljeznicara", a u drugom selektornogometne reprezentacije Jugoslavije.

Najprije je dozivio porazod "Videotona", a onda je uz zvizduke napustio maksimirskistadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalususreo sa madridskim "Realom", a da Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski "Partizan", uHrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.

U vremena kojih se ne sjecas, a ne mozes ih se ni sjetiti jer si biotek roden, Ivica Osim bio je Straus sa Grbavice. U to vrijemeimao je lice djecaka za kojeg je ocito da je odrastao u Sarajevu. Moras izgledati zajebaniji nego sto jesi, da te ne bi maltretirali naulici i u skoli i da bi kod lokalne jalije mogao proci kaomuskarac, a ne kao streber, peder, coro Kasnije je to liceostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener "Zeljeznicara"Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijetneprestano gaza po kurjim ocima, sto je jedan od razloga zbogkojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskimrepublikama.

Tipski Bosanac bio je osuden na prilagodavanje, amrzovoljno lice se nikome ne prilagodava. Metaforaprilagodljivosti, lica od prezasladene agde, bit ce Ciro Blazevic,jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bilivoljeni. Upravo zato njegovo ce ime biti ispisano krupnijimslovima u nogometnoj povijesti, a ostat ce tek u fusnoti povijestibosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina. Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije.

Predugo je biotrener "Partizana" i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu senije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipekoje trenira mogle postici veliki uspjeh. Otisao je tek kada jemorao otici, a morao je otici samo zato sto je posten covjek. UAustriji vec stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidbaucinila vecim i boljim.

Njemu se, medutim, ne da. Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakvezajednicke lige u kojoj bi opet "Hajduk" igrao protiv "Partizana". Onda su ga napali da prica gluposti, a sto je najgore, bili su upravu.

U vremenima koja su uslijedila nakon nasih vremena,racionalni ljudi cesto ispadaju glupani. Ako bi povijest slijedila metafizicku logiku, a to se, nazalost,nikada ne dogada, Ivica Osim bi trebao zavrsiti svoju karijeru kaosedamdesetogodisnji trener "Pofalickog" ili "Vratnika": vecvidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova ikako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakonkojeg se sve srusilo.

Uslijedio bi televizijski kadar koji bi jos. Osim je veliki voda slabih i nemocnihvojski; covjek lose karme i slabog horoskopa; kad bi se nasaopred pobjedom raspadale su se drzave. Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu zelju: da ga ostave namiru. Odrastali smo u vrijeme kada su valcer i tango ostali u getuplesnih skola, a maturalnih i svadbenih plesova sjecale su semame i bake, kada bi im bilo tesko u zivotu ili kada bi se nasle ucudu kako su brzo odrasle i ostarile i kako su, skoro preko noci, ugalopu nestali, niz Titovu ulicu i Obalu Otokara Kersovanija, sviprincevi na bijelim konjima.

Samo pederi plesu, cinilo se ako sidjecak, a djevojcice, sto su one o tome mislile, to nikada necemosaznati jer je sva nasa povijest muska i jer u njihov svijet nismohtjeli zavirivati bas zato da ne bismo bili pederi.

Ali, ipak, s historijske distance i na osnovu blijedih i nedovoljnojasnih slika, sacuvanih s unutarnje strane oka, cini nam se da sudjevojcice ipak plesale, u igri koja se zvala "gume" ili "lastike". Ritam tom zenskom plesu davala je brojalica: E ma, es es a, es esa, pi pi a. Nitko tada nije znao sto znace ti glasovi, niti da se izanjih krije spelling rijeke Mississippi, malo iskvaren i iskrivljen,ali ipak prepoznatljiv, barem u naknadnom sjecanju.

Curice nasih djetinjstava za Mississippi nisu znale dok su nadgumom plesale svoje prve inicijacijske plesove, dok su hvataleritam neke druge igre koja ce ih, mozda, jednoga dana odvesti natu rijeku, gdje ce na turistickome parobrodu, kao u stripu oZagoru Teneju, odigrati svoj svadbeni valcer s nekim rumenim,americkim unproforcem. Garant im tada nece pasti na pamet daim to nije prvi ples nad Mississippijem.

Brojalica je imala i svoje varijacije. Recimo: E ma, e ma ma,robna kuca Unima. Pa onda: Emica, es esica, es esica, kobasica. Lastika se podizala na sve vece visine, od clanaka, koljena,bokova, do ramena, pa visoko iznad glave. Djevojcice su podizaledesnu, pa lijevu nogu, sijevale su gacice sa ruzicastim cvjeticimai tratincicama, sve dok se ples ne bi pretvorio u juvenilni kankankoji bi se igrao od Bistrika do Kevrinog Potoka, od Ali-pasinogdo Vratnika, i u kojem nitko, barem za nasih djetinjstava, nije.

One vrijeme odrastanja nisu docekale nespremne. A djecaci su,igrajuci se partizana i Nijemaca i fudbala na male golove, oni sumogli postati samo ratnici ili nogometasi, a mozda i inzinjeriarhitekture, automehanicari i novinari, ali skoro nitko nije nasaosvoju unproforku s kojom bi zaplesao nad rijekom Mississippi ikoja bi ga zauvijek uvela u svijet iza ogledala, onaj svijet u kojemsezona plesa nikada ne prolazi, niti se zivotni putevi odredjujustrahom da ne budes peder.

Svaka drama, kao i svaka historija, ima takav tok da likovimakoji u njoj sudjeluju nije jasno sto je u njoj vazno, a sto jenevazno, sve dok prica ne dodje svome kraju.

Tako ni igra"gume" nije bila ozbiljna sve dok je ozbiljnome nisu ucinila takvavremena. Kada ostanes sam sa svojim zivotom i kada bas nistatvoje, ukljucujuci i pasos, ne vrijedi ni koliko jedna razvucenalastika za gacice, tada svoje dostojanstvo mozes kupiti od ljudiizvan ovoga svijeta.

Znanje plesa spasava zivot, a svaki je plessamo e ma, es es a, es es a, pi pi a. Jedan ples katkad je dovoljan da izadjes iz ove povijesti i da te seona vise ne tice, da sve zaboravis, a ono sto ne mozes zaboraviti -da sakrijes. Iza sebe cut ces samo daleke glasove: Kurvo! Prije kraja plesne sezone bit ces vec zaboravljen i moci ces skanadskim ili americkim pasosem doci u Sarajevo.

Pred kafanama su bilaiznesena dva-tri stola, iako je vec bio novembar, decembar, amozda i januar. Ove godine zima kasni, uvijek bi se govorilo. Mozda snijeg nece ni pasti i mozda je Sarajevo zalutalo u tropskegeografske sirine, mozda postajemo more i Makarska, mozda cedoista tresnje dvaput procvjetati, a zimske cemo kapute prodavationima na dalekom sjeveru. Temperatura je skoro dvadesetstupnjeva Celzija i valja gledati vremensku prognozu.

CedoOrlovic i Vuko Zecevic ce reci da se dogodilo cudo i da su nadBosnom zaleprsali neki ludi andjeli, a na Sjevernom polu otapajuse ledenjaci i cijeli Svijet ce bezbeli potonuti u bolesnoj topliniovoga popodneva. A onda bi na kraju dnevnika stizale suprotne vijesti.

Zabijelila seLjubljana, snijeg vec pada u Zagrebu, a skoro ce stici i do nas;tokom noci ili najkasnije u rano jutro na Sarajevo ce, govorili suCedo i Vuko, pasti veliki snijeg, najveci u Jugoslaviji jer susarajevski snjegovi uvijek najveci i jer na druge glavne gradovenikada ne bi pao pravi veliki snijeg. Meteoroloski izvjestaj bio je suprotan onome sto smo togtrenutka zivjeli.

Svo Sarajevo bi nakon dnevnika otvaralo prozorei promaljalo noseve jer ljudi nisu shvacali kako je to moguce: josuvijek je toplo kao u maju, a kazu nam da ce pasti veliki snijeg. Zapravo, pogresno je reci da nisu shvacali, shvacali su oni dobrojer se ista stvar ponavljala skoro svake godine, tocnije bi bilo recida nisu mogli osjetiti, da im se koze i nosevi, da im se oci i dusenisu mogle priviknuti da velike zime dolaze jutro nakon vrelogadana.

I tako, oko ponoci gasila su se svjetla grada, zatvarale su se oci, asnovi su se zavlacili pod beton Ali-pasinoga Polja i za zidove. Spavalo bi Sarajevo pred veliki snijeg, iako je sigurno bilo i onihkoji su cekali budni, pusili u mraku i gledali prema Trebevicu iIgmanu, gledali na sve strane na kojima su bili prozori, ne bi liprvi vidjeli dolazak zime i pogledom uhvatili prve pahuljice nadgradom.

Jutro: svatko se budio barem pola sata ranije jer usnule oci nisumogle izdrzati toliko svjetlo, niti je bilo roletni i zastora koji biz austavili bjelinu dok je nadirala kroz prozore i stakla i cijepalagodinu na dvoje. Pocinjao je najsvjetliji dan Sarajeva jer nematoga sunca na kugli zemaljskoj, osim mozda onog u Sahari, kojebi tako svijetlilo i toliko boljelo u ocima kao sto svijetli i boli prviveliki snijeg.

Zimska sluzba je redovito bila iznenadjena tolikim snijegom. Biloje potpuno svejedno je li pao u novembru, decembru ili januaru. Iznenadjenje je bilo dio zimskoga rituala i nitko ne bi ni mogaopovjerovati da je ovo zima kada bi Zimska sluzba kazala dauopce nije iznenadjena i da su snijeg dugo cekali i bas su se cudilisto ga jos nema, pa su mu u susret poslali svu svoju apokalipticnumehanizaciju koja ga je, evo, pocistila i prije nego sto je pao.

Srecom, to se nikada nije dogodilo. Prvi dan pod snijegom uvijekje bio dan opcega iznenadjenja, dan bez bagera, ralica i kamionasa solju. Recimo: E ma, e ma ma, robna kuca Unima. Pa onda: Emica, es esica, es esica, kobasica. Lastika se podizala na sve vece visine, od clanaka, koljena, bokova, do ramena, pa visoko iznad glave.

Djevojcice su podizale desnu, pa lijevu nogu, sijevale su gacice sa ruzicastim cvjeticima i tratincicama, sve dok se ples ne bi pretvorio u juvenilni kankan koji bi se igrao od Bistrika do Kevrinog Potoka, od Ali-pasinog do Vratnika, i u kojem nitko, barem za nasih djetinjstava, nije vidio nista skaredno.

One vrijeme odrastanja nisu docekale nespremne. A djecaci su, igrajuci se partizana i Nijemaca i fudbala na male golove, oni su mogli postati samo ratnici ili nogometasi, a mozda i inzinjeri arhitekture, automehanicari i novinari, ali skoro nitko nije nasao svoju unproforku s kojom bi zaplesao nad rijekom Mississippi i koja bi ga zauvijek uvela u svijet iza ogledala, onaj svijet u kojem sezona plesa nikada ne prolazi, niti se zivotni putevi odredjuju strahom da ne budes peder.

Svaka drama, kao i svaka historija, ima takav tok da likovima koji u njoj sudjeluju nije jasno sto je u njoj vazno, a sto je nevazno, sve dok prica ne dodje svome kraju. Kada ostanes sam sa svojim zivotom i kada bas nista tvoje, ukljucujuci i pasos, ne vrijedi ni koliko jedna razvucena lastika za gacice, tada svoje dostojanstvo mozes kupiti od ljudi izvan ovoga svijeta.

Znanje plesa spasava zivot, a svaki je ples samo e ma, es es a, es es a, pi pi a. Jedan ples katkad je dovoljan da izadjes iz ove povijesti i da te se ona vise ne tice, da sve zaboravis, a ono sto ne mozes zaboraviti - da sakrijes. Iza sebe cut ces samo daleke glasove: Kurvo! Prije kraja plesne sezone bit ces vec zaboravljen i moci ces s kanadskim ili americkim pasosem doci u Sarajevo.

Tako je u romanu Majstor i Margarita, knjizi o fanaticnom mirotvorcu Isusu, realisticnome Pilatu, crnom macku Behemotu i Kockastome gradaninu koji je bio taj vrag. A nas Dom pisaca ureden je na samom kraju komunizma i Jugoslavije, kao mjesto koje je, po zamisli svojih tvoraca, trebalo vratiti dostojanstvo knjizevnicima i knjizevnome zivotu, ali je umjesto toga tokom Tu su se sastajali i rastajali prijatelji sa neprijateljima, tu se pojavljivao vrag sa najavama svoga mracnog, bezboznickog djela, tu su bosanski pisci alkoholom lijecili sve svoje bolesti, ne sluteci da ce uskoro od losih komunista postati losi muslimani, pravoslavni i katolici.

U vrtu Doma pisaca zivio je paun, isti onakav kakvih je bilo ispred Kuce cvijeca, posmrtnog pocivalista predsjednika Tita. Taj paun je dopremljen u Sarajevo jer je netko valjda mislio kako je ta ptica sinonim gradanske elegancije i da ce pijanim piscima on biti kao bog dobroga slucaja Kairos kojega jednom u zivotu uhvatis za percin i onda te, lakomislenog, lijenog i naivnog, vodi kroz zivot.

Ali paun je samo jezovito kricao, svima ledio krv u zilama, i vise je slicio Vragu koji je zaostao u razvoju, Vragu imbecilu nesposobnom da cini zlo, ali vicnom da ga svojim glasom najavljuje. U Domu pisaca jele su se vezirske mahmudije i veseli bosanac. Ta cudna jela su bez obzira na svoja orijentalno-nacionalna imena bila sasvim nesarajevska i tuda, kao sto je u nekom visem smislu i Dom pisaca bio otok nekog drugog, nepoznatog i zloslutnog, svijeta usred ovog naseg, jos uvijek socijalistickog, dobrosluteceg i nevino uvjerenog da ce nas svi kijameti i sve nesrece samo zaobici, kao sto su oluje zaobilazile grad Eden i kao sto uragani zenskih imena uvijek zaobidu pustinju.

Treceg aprila Sjeo je za stol do staklenog zida, skinuo sapku i zagladio sijedu kosu dlanom, nalaktio se i lijeno cekao konobara. Narucio je vezirske mahmudije i casu kisele. Pokreti tog covjeka, izraz njegovog lica, nacin na koji je uzimao casu, sve sto je cinio odavalo je mir i onu vrstu dostojanstva sto ju je najlakse primijetiti u ljudi koji su sve brige prebrinuli, djecu odskolovali, bolesti odbolovali i spremaju se na godisnji odmor, sasvim prazni od zlih i dobrih duhova.

Oni koji su te veceri vidjeli potpukovnika i jos povjerovali da je bas on taj glasnik koji bi mogao dati odgovore na sva pitanja nasih zivota, oni su mogli biti sigurni da nikakvoga rata biti nece i da nijedno zlo ne smije da se desi, barem do trenutka kada ce taj covjek izrazom lica ili pokretom pokazati da bi moglo biti drugacije. Ali on je mirno dovrsio svoje vezirske mahmudije, pazljivo obrisao usta platnenom salvetom i duboko uzdahnuo.

Tako uzdisu svi nahranjeni, od ljudi do lavova, a uzdisu vjerovatno i komarci, i mravi, ali o njima nista ne znamo jer ih nikada nismo tako pazljivo promatrali kao sto smo promatrali potpukovnika. Platio je, osmjehnuo se konobaru tacno onoliko koliko treba i sasvim lagano odsetao iz Doma pisaca i iz nasih zivota. Potpukovnika vise nikada nismo vidjeli. Ako se ikada i pojavio bilo je to u nekom drugom, neprepoznatljivom oblicju, u kojemu je najavljivao neku novu sudbinsku istinu.

Nakon godina Dom pisaca je prividno ostao isti, ali nema vise pauna, Casablance u kojoj se rastajemo, a knjizevnicka pijanstva se uglavnom odigravaju na drugim mjestima i prije svjedoce o losim i tuznim zivotima, nego o naivnosti. Za citanje kostale su tri dinara govorilo se: tri stoje , a za sjedenje pedeset para ili: pet banki.

Znalo se pravilo za utakmice, kao sto je postojao i utvrdjen troskovnik: karta pedeset dinara zapravo: pet hiljada , fisek kospi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Kosevu. A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne mozes se nacuditi zasto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruc i neces prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plasticne sjedalice, ali opet nije u redu da se ne postuju obicaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.

Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivnickih napadaca. Svi su u skoli citali Na Drini cupriju i sjecaju se onog nabijanja na kolac. Ribarova obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s ledja. Noge su pucale jer nisu ocvrsnule i jos uvijek su igrale igru iz vremena romantike. Igrali su, u toj sampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija Becirspahic i Avdija Derakovic.

Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili moguci i jos uvijek se nije znalo tko ce na kraju balade biti sudjen da bude pobjednik, tko ce postati prvak Europe, a ciji ce stadion izgorjeti kao zrtva paljenica. Milan Ribar je umro u nekoj zagrebackoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se nista pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Trebalo je s krovova najvisih nebodera u svim velikim gradovima bivse drzave niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.

Dvoriste se zvalo Metalac, a Aco je bio mali, zrikavi debil. Kotrljala se ta masna, bibava kugla, smjeskala se na sve strane i imala jednu zivotnu ceznju: da pipka djevojcice po kosi. One bi se obrecnule, a Aco je uzmicao poput psa lutalice koji obigrava okolo dok ulicom jedes burek.

Najsretniji bi na svijetu bio da ti ga moze ukrasti, ali od zelje je uvijek jaci strah. Tako i Aco: mozda nikad nije dodirnuo zensku kosu. A jedan drugi, tko bi mu ime znao, urlao je po tramvaju. Putnicima se krv ledila u zilama. Zapravo, ledila se samo onima koji su rijetko putovali tramvajem ili nisu bili iz naseg grada. Ostali su mirno gledali kroz prozor i ne bi se ni strecnuli kad mladic zaurla. Vec odavno naviknuti na njega znali su da se nakon urlika ne dogodi nista i da on, osim tog urlika, nema drugog smisla i posla u zivotu.

Lijepo razvijen i jak, ali gluhonijem i zapusten, ostavljen od onih kojima je bila duznost voljeti ga, zivio je svoj tramvajski zivot i, po svoj prilici, nije mogao ni zamisliti zasto se neki prestrave kad on iz grla pusti glas.

Nije ni znao sto je to glas i cemu sluzi, cime i kako se osjeca osim kao fino rastvaranje grla i plovidba zraka iz dubine pluca. Vjerovatno ga je zabavljao taj strah o kojemu nikad nije mogao drugacije misliti osim kao o bezrazloznom uzasu u ocima putnika. A bio je jedan sto je u trolejbus ulazio s volanom od fice, sjedao na prvo putnicko sjediste, odmah iza vozaca, i sofirao sve do Dobrinje i natrag.

Predano je obavljao svoj posao, niti je primjecivao podsmijehe, niti ga je ista moglo izbaciti iz takta. Mozda i nije vozio trolejbus. Mozda je vozio svoj kadilak od istocne na zapadnu obalu Amerike i mozda nitko od ljudi koji su se vozili trolejbusom nije ni postojao.

Oni su bili privid, a on je bio stvaran. A jedan je stalno trljao glavu. Bio je covjek srednjih godina i nesto mu unutra, u glavi, nije stimalo, ili je bio problem u kosi. Uglavnom, on je neprestano, naizmjence, u pravilnom ritmu, lijevom pa desnom, bijesno trljao glavu. Tako je hodao Titovom ulicom. Cinilo se da dobro zna kamo ide i da nista osim tog trljanja nije drukcije nego u ostalih ljudi.

Kada bi usao u pun tramvaj i ne bi mogao sjesti, nego se drzao za rukohvat, cinio je to sa obje ruke, a glavu je trljao nadlakticama. Bilo je jos ljudi koji su radili ono sto ne cini ostali svijet ali su imali zelje koje nisu nikada ostvarivali, a zbog kojih su smatrani ludacima.

Zapravo, postoji citava imaginarna knjiga, cijeli jedan imenik, poput telefonskog imenika ili skolskog dnevnika, u kojem zive ljudi koji su bez smisla i svrhe bili drugaciji od ostalih ljudi. Oni su grad cinili gradom, kao sto ga gradom cine i poznati psi lutalice, oni cije navike i obicaje dobro poznajemo i koje, u skladu sa trenutnim raspolozenjem, napucamo nogom ili darivamo ostatkom kifle.

U Veneciji svaka ulicna macka ima svoje ime. Venecijanci ta imena znaju, kao sto znaju i da su te macke nicije. Ali ako svaka crkva, svaka ulicica i svaki mostic preko kanala imaju svoja imena, tada ih u Veneciji trebaju imati i macke. Sarajevo nikada nije bilo velegrad. Nikad to nece ni biti. Sarajevo je jednostavno grad i po tome je slicno Veneciji. Venecija, istina, tone i vise je spomenik slavnih vremena nego sto je mjesto zivota, ali i tamo macke, psi i ludaci imaju svoje mjesto.

Kad ugine macka beskucnica, Venecija postaje manje Venecijom, kao sto je i Sarajevo manje Sarajevom za sve one blesave i nicije lude koji su se izgubili u bespucima povijesti, ali postoje u nekoj tajnoj i nenapisanoj knjizi. Poput davno srusenih mostova i kuca. Tad smo ih morali oblaciti vec u skolskom dvoristu.

Skola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed pase Sokolovica, a drugi s Ivana Cankara. Nisu prolazile ucenicke molbe i preklinjanja Saciru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i isli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijas ili stariji ucenik koji bi nam palio cvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je jos uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojcice i tjerao ih da mu zavlace ruku u dzep jer je tamo bio bombon.

A nije bio bombon, nego probusen dzep. Trzne ti rukom pred ocima, ti naravno trepnes, a on te za kaznu odvali sakom po ramenu. Nakon sto bi napokon usao u skolu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakse. Razred je bio zasticeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s kolicinom urodjenog samopouzdanja i stecene odvaznosti, mogao boriti s pokusajima unutargeneracijskoga maltretiranja. Govor je cesto bio vazniji od fizicke snage.

Nisi smio pricati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne rijeci. Njeznost svoga grada upoznat ces tek nakon sto kao djecak u skolskoj kecelji i s torbom na ledjima isprobas sve njegove okrutnosti. Rijec eksi, navodno, na turskome znaci kiselo. A mozda ne znaci to, nego znaci nesto drugo. Ili ne znaci nista.

U nase vrijeme ta je rijec bila izraz cudjenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala rijec eki, kao mekse i tise cudjenje onih drugih. Tih godina puno smo se cudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo zacudjenost. Kasnije su dosle druge mode i novi obicaji. Ili je doslo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko cude.

Odraslima je cudjenje obicno simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne zele cuditi. Ali ne cude se vise ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iscezavaju i eki i eksi.

O tim rijecima niko ne brine, niti ce one biti zabiljezene u ozbiljnoj lingvistickoj arheologiji. To je zato sto eki i eksi nisu ni bile rijeci. Od njihove pricljivosti, a u nekom smislu - i dobrote, zavisi koliko daleko nam sezu sjecanja u vremena prije vremena kada smo se rodili. Svojoj djeci ne mozemo prenositi ta ispricana sjecanja, tako da ce ona nestati zajedno sa nama, za razliku od nasih dozivljenih ili onih sjecanja sto si umisljamo da smo ih dozivjeli.

Jedno od takvih, naslijedjenih, sjecanja je ono sto se odnosi na smjenu godisnjih doba na Obali vojvode Stepe prije Drugog svjetskog rata. Tuda je svakoga dana prolazila vitka, tridesetpetogodisnja gospodja, majka dvojice sinova i zena viseg zeljeznicarskog sluzbenika F. U to vrijeme nije radila, samo je prolazila, onako kako se prolazilo prije rata i kako se moze vidjeti na starim filmovima i razglednicama.

Isla je na pijacu, u posjete rodjacima, vracala se iz pozorista ili je jednostavno setala. Miljacka u to vrijeme nije zaudarala, a Obalom nije vozilo puno auta, tako da je njezin cist i ravnomjeran sum i kas niz kaskade sto ih je sagradila Austrija djelovao hipnoticki prijatno. Ustvari, ta gospodja se svakoga dana odmarala prolazeci Obalom vojvode Stepe. Pricu o tome ispricala je cetrdesetak godina kasnije svome unuku.

Pricu o toj setnji, kako je bilo u proljece, kako u zimu, kako u jesen i ljeto. Godisnja doba su tih godina i u Sarajevu mirisala kao u citankama.

Snjegovi su bili bijeli i debeli, zuto lisce hrskalo je pod nogama, pokraj rijeke cvali su kukurijeci, nize Atmejdana Srbijanac je prodavao lubenice. Bez obzira na godisnje doba tim je istim putem, samo u suprotnome smjeru, svakoga dana isao prota Zimonjic.

Nista drugo o njemu nije rekla, osim da je bio prota Zimonjic, sijed i star, s bradicom i osmijehom covjeka na koga se ne prima nikakvo zlo. Ona nikada nije upoznala protu Zimonjica, premda je Sarajevo bilo mali grad i premda su se svakoga dana susretali. Susretali su se godinama, u proljece, ljeto, jesen i zimu. Gradom se rasirio sapat da ga je odvelo, vijest je dosla i do nje i primila se onako kao sto se na covjeka prima tuga o kojoj nikome nista ne moze reci jer se ta tuga ne sastoji od dogadjaja, nego slici komadicu duse koji se najednom otkinuo i sada plovi krvotokom.

Nastupili su mjeseci gladi i straha, obiteljskih tragedija i pogleda koji vise nisu trazili ljudska lica nego su gledali samo u vrhove cipela i u sljedeci korak. Gospodja je prestala setati Obalom vojvode Stepe jer je doslo vrijeme kad pristojni i dostojanstveni ljudi vise ne setaju.

Proljece Molila je Boga da joj ga ne uzme, ali On je nije poslusao, pa je prestala vjerovati u Njega. Nije postala ateist, nego je sklopila neku vrstu ugovora s Njime: nije ga zeljela huliti, ali nije vise imala nikakvoga razloga niti da ga hvali. Uskoro je opet, svakoga dana, nosena poslovima isla Obalom vojvode Stepe. Opet su se smjenjivala godisnja doba i mirisi.

Miljacka je jos uvijek bila cista i cisto se cuo njezin sum. Sum rijeke katkad je dovoljan da se covjek zanese i zaboravi ono sto ga cini nesretnim. I bas svakoga dana, mjesecima i godinama ocekivala je da ce sresti protu Zimonjica. Bilo je dovoljno da se malo zaboravi, da ne misli i da se prepusti nesvjesnim damarima duse, pa da joj se pricini njegovo lice, kao lice osmjehnutoga Boga koji se pravilno kao zvono i kao molitva pojavljuje u Sarajevu.

Prota Zimonjic bio je jedan od onih Sarajlija koje je u smrt povukla neman sto se u gradu pojavila Nasa je povijest ostala siromasna za te ljude i opustosena za ono sto su oni mogli biti.

Na spomeniku na Vracama nalazi se dio njihovih imena. Knjigu mrtvih nemoguce je i nepotrebno uciti napamet, ali nesto iz nje treba zapamtiti dok god sjecanje traje. Recimo, osmijeh prote Zimonjica koji lebdi nad rijekom i nad ocima koje ga nisu ni vidjele. Svaka rijec gore izgovorena cuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad.

Bilo je uvijek i onih koji bi se popeli jer im vise nije bilo ni do rijeci, ni do pogleda, nego bi se bacili u dubinu i tako zavrsavali zivote koji su izgubili smisao ili im je on postao tako nedohvatljiv da je jedini izbor bio potpisati bezuvjetnu kapitulaciju, iako je i taj cin kaznjiv po zakonu, a jedna od najcvrscih recenica koje smo culi u nasim zivotima bila je ona iz Ustava SFRJ koja je kazivala kako nitko nema pravo potpisati kapitulaciju nase zemlje, niti ijednog njezinog dijela.

A dio zemlje bili smo svi mi, svatko pojedinacno, ukljucujuci i nesretnike koji su se bacili s Jekovca. Formula je za citateljstvo bila utjesna jer nije podrazumijevala nista od zbiljskih zivotnih uzasa, nista od onoga sto nam jednog dana kao nesreca moze pripasti, nego je, eto, samoubica bio bolestan, zanebesalo mu se u glavi, nesto mu je puklo i ciknulo, te se dogodilo ono sto nama nece jer smo tako cvrsti i snazni.

U vremenima mira ljudi su se zapravo ubijali zbog ljubavi. Rijetki su bili oni koji su kidisali na sebe zbog dugova ili bolesti. Ali kakve su to zapravo bile ljubavi? Nikada necemo saznati nista o tome, a nekad nismo mogli ni slutiti, osim ako se i sami jednog dana ne zaputimo prema Jekovcu bez namjere da cujemo odjeke svojih glasova i bez zelje da gledamo grad.

Covjek je slab. O tome pisu svete knjige, svjedoce mudraci i sapcu redovnici, dervisi i kaludjeri. A ljubav je, medjutim, jaka i cesto dolazi kao kazna svim ljudskim slabostima i upozorenje da se iz slabosti radja patnja i to ona patnja koja traje dozivotno i koju nista i nitko ne moze ublaziti jer nema toga tko bi covjeka ucinio manje slabim ili ljubav prilagodio njegovoj krhkosti, tom skeletu koji ne moze izdrzati opterecenja i tezinu duse kada se ona dobro natopi i kada kao spuzva upije sve ono sto iz ljepote vodi u smrt.

Rat je jednog dana zavrsio i ljudi su se poceli miriti sami sa sobom. Jednoga dana svatko ce prezaliti svoje mrtve, kao sto su se svi mrtvi prezalili otkako je ljudi i ratova. Ono sto se prezaliti nece jesu zivi. Ili zive ljubavi bez kojih smo ostajali zbog svoje i njihove slabosti, a da se nisu ugasile i nestale, niti su se pretvorile u zive mrznje.

Te ljubavi traju u Sarajevu, kao sto traju i u svim onim cudnim zemljama i gradovima u kojima Sarajlija i Sarajki danas ima. Netko je ispratio zenu na konvoj, netko je u aprilu Velike ljubavi nisu se vratile jer su bile slabe prema zivotu. Preudale su se ili prezenile, ili se dogodilo nesto trece sto je zauvijek zaprijecilo nastavak price i sto sada lezi na dusi, zapravo na dvije duse, veliko i tesko, teze od svih brda oko Sarajeva i teze od jekovacke stijene.

Tesko je biti nevoljen, a nevoljeni su zapravo svi koji nisu halalili prethodnu ljubav i tako napravili mjesta u dusi za novu. Manojlo Tomic napisao je Na Jekovac su se tokom nase povijesti i svih prethodnih povijesti penjali ljudi kojima na kraju vise nije bilo ni do pica. Sarajevo je danas grad sa najvise slabih kojima su dusu poderale i kosti polomile jake ljubavi. Nema drugog takvog grada na svijetu, kao sto nema ni grada koji se sav vidi s jedne jedine stijene, s koje se svaka rijec tri puta cuje i na kojoj je svaka bol tri puta veca.

Ti ljudi, istina, hodaju uspravno, ne gledaju na Jekovac i s mirom podnose terete svojih dusa, ali povijest ih vidi kao one male ribarske camce, privezane uz obalu, koje je zadesila neka velika oseka, pa ih sa cudom gledas jer su na suhom, a ipak su privezani. Cak i ako ih odvezes, oni nigdje nece otploviti. Postoje vremena kad plima prestaje stizati na nase obale. Iznad sjene vraga kojem je rep zavrsavao u strelicu pisalo je Lucifer, a u donjem desnom uglu tablice stajalo je 50 m.

Uz samoposlugu su stepenice na vrh kojih pocinje ulica Mile Vujevica, koja je uvijek izgledala kao najsiromasniji dio Mejtasa.

Sva od trulih taraba, kuca koje su izgledale kao da su napravljene od blata i koje su bile naherene kao da ce se svakoga trenutka srusiti, ta ulica uvijek je bila puna balave djecurlije, cura koje su isle u Medicinsku ili Trgovacku skolu i zena s viklerima na glavama koje su po vas dan zalijevale ulicu limenim lavorima punim prljave sive vode.

Metalna tablica ukazivala je da se Lucifer nalazi bas u Mile Vujevica ulici. Zaputio bi se tamo da provjeris o kakvom se vragu radi, je li rijec o videoteci ili o jednom od onih kafica koji se pojave u proljece a do jeseni ih vec nema, i prije nego sto bi dosao do vrha ulice, s desne strane ukazivao se Lucifer, prostorija od dvadesetak kvadratnih metara, ukopana ispod nivoa ulice, u jednoj od malo bolje drzecih kuca.

Unutra su bili neki obicni stolovi i stolice. Nije bilo stolnjaka, niti je na stolovima bilo plasticnog cvijeca. Ali je bio metalni sank i iza njega kuhinja. Lucifer je, dakle, bio neka vrsta mejtaskog restorana. Gazda je bio Jevrej i prezivao se Abinun. Imao je sijede brkove, stas i drzanje Divljeg Billa Hickocka iz neke stare crno-bijele ekranizacije. Izgledao je kao jedan od onih Sarajlija koji su se nakon dugo vremena vratili u grad s nekih zapada na kojima su proveli vazniji dio zivota, pa su eto dosli da naprave neki zivotni intermezzo.

Gazda nije bio toliko star da kazes kako je dosao umrijeti u svom gradu. Bas je izgledao kao neko ko je tu samo privremeno, a jednog dana opet ce nestati. Mozda je taj Abinun samo tako izgledao i mozda je njegova zivotna prica bila posve drukcija i sasvim sarajevska, ali to za ovu povijest nije vazno.

Bitan je dojam koji smo stekli o njemu nakon sto smo po prvi puta sjeli u Lucifer. Gazda je sam s pijace donosio robu za svoj restoran. Pjeske je vukao cekere uz Dalmatinsku ulicu, ali u toj sceni nije bilo socijalne dramatike. Vise je djelovao kao konceptualni umjetnik koji radi na svome projektu nego kao sitni restorandzija koji se s mukom penje ka vrhovima poslovnog uspjeha.

Lucifer zapravo i jest bio neka vrsta neobicnoga umjetnicko-povijesnoga konceptualizma. Najbolje jelo bila je velika salata Lucifer, koja je okusom, bojom i mirisom bila sasvim nesarajevska i nemejtaska, iako su sastojci bili u osnovi sasvim obicni.

U dresingu je bilo nesto kiselkasto-slatko, paradajz je imao drugaciji okus nego bilo gdje u gradu, jaja nisu bila kao druga jaja, pa se sve skupa cutilo prijatnim u razlicitosti. Tekle su i grmile te godine, Cesto se u dalekim gradovima, nekim amsterdamima, frankfurtima i londonima, covjeku zna uciniti da u nekom mirisu ili nekoj hrani, prije nego dodirne nepce, postoji ta unutarnja boja Lucifera, ali je vec prvi zalogaj tako daleko od nje.

Lucifer ostaje samo u slutnji, u obrisu onog vraga sa repom u obliku strelice, a njegovu salatu mogli bismo nazvati salatom Rastanka. Mozda i salatom Zaborava.

Naime, to mjesto, taj restorancic u ulici Mile Vujevica danas malo ko pamti, a njegovo ime jednako zaboravljaju ljudi koji zive u Sarajevu, kao i oni koji zive negdje jako daleko, pod nebima na kojima se zvijezde vide u nevrijeme, recimo onda kada sarajevska katedrala odzvoni podne.

Ostalo je samo sjecanje na taj podrumski miris i okus cudne, nesarajevske hrane kao najave nekih od buducih sudbina i povijesti.

Sta je bilo s gazdom Abinunom ne znamo. Ako nije kao divlji Bill Hickock odjezdio niz pustinju da u nekom drugom gradu i zemlji u koju nikada necemo stici, po nekoj slicnoj siromasnoj ulici prospe svoje mirise i nekim tudjim ljudima dusu prizove u nepce. Taj mali drveni most, najlomniji i najkrhkiji od svih sarajevskih mostova, visio je tog dana nad rijekom onako kako je u nekom filmu mlada Jane Fonda visila nad bezdanom.

Voda je tresla i potkopavala njegove grede, ljudi su se okupljali na obali, nadajuci se da ce svojim ocima vidjeti taj cas kad Miljacka odnosi Drveniju, a grad ostaje bez svog mosta. Jedan od najzescih naleta velikih voda dogodio se u jesen Drugoga dana velikog povodnja, dok se jos cekalo sta ce s Drvenijom biti, u Prvi ef razred Prve gimnazije usao je profesor Boro Mihacevic, sjeo za katedru, nasumce otvorio imenik, dreknuo Dizi se!

Ali tog dana, u tih cetrdeset pet minuta jednoga skolskog sata, cijeli razred zauvijek je zapamtio kako se zovu sarajevski mostovi. Njihova imena profesor Mihacevic jednostavno je zabio ucenicima u glavu, pa ih oni nose svuda po svijetu, sjete ih se kada vide neke velike i ozbiljne mostove preko velikih rijeka, i vjerovatno slute da ce ta imena zivjeti onoliko dugo koliko budu zivjele glave koje imena pamte.

Tog dana profesor se uplasio da ce rijeka odnijeti Drveniju i da imena za njom nece ostati. Za razliku od nas koji bi stajali na obali i naprosto zudili trenutak velikoga razaranja jer se u nasem svijetu nista nije mijenjalo i rusilo i svi su ratovi bili daleko, on nije mogao dopustiti da jedan most tek tako nestane, bez traga, rijeci i vijesti da je ikada postojao.

Sljedece godine profesor je umro, a nekoliko godina kasnije stara Drvenija je srusena, a na njezinom mjestu izgraden je novi most koji se isto tako zove Drvenija, iako bi mu bolje pristajalo ime Betonija, buduci da je sav od betona, a samo su ograda i ukrasne grede od drveta.

Stari most izdrzao je bijes planinskih voda i nestao u procesima obnove i izgradnje. U Oslobodenju vise nikada nije izasao naslov: Hoce li Drvenija izdrzati? Nova gradnja cvrsto se drzi kao zalog nekoj buducoj proslosti koja ce, kao i ova nasa, biti vrijedna uspomena.

Ono cega, medutim, vise nece biti jest ta divna nevina svirepost s kojom su ljudi dolazili na obalu rijeke, nadajuci se da ce vidjeti nestanak jednog mosta. Promijenili su se i ljudi, i gradevine. Prvi u rusenjima vise nisu u stanju vidjeti ljepotu jer su im se zivoti u sezonama rata promijenili, jer se promijenio njihov krajolik i jer je ruseno sve sto se rusiti moglo, a drugi, mostovi, vise nisu tako krhki i njezni da bi ih mogle odnijeti velike vode.

Drvenija je bila posljednji trag nekog jako davnog sarajevskog vremena, onog vremena koje je pocelo nestajati vec u Baseskijino vrijeme, u kojem su meteoroloske promjene mogle biti od sudbinske vaznosti. Nazalost, vise nece biti profesora koji ce utrcavati u razred ko bez duse s jednim jedinim zadatkom i zemaljskim poslanjem za taj dan, da nauce svoje ucenike imenima svih mostova i to znanjem koje nikada ne izvjetri, onim znanjem koje nadzivi sva skolovanja i koje je tvrde od svake gradevine jer postoji i nakon sezona u kojima nestaju mostovi, sela i gradovi, u kojima nestaje zemlja, a domovina i grad pretvaraju se u metaforu i zbirku izgubljenih stvari iza kojih su ostala samo vazna imena.

U tim momentima kljuc je identiteta i zbog njih se neces izgubiti koliko god daleko otisao. Godina je, recimo, Veliki crni koferi, karirane torbe i cekeri, bijele najlon-kese sa zutim zlatnim obrisom Sarajeva ili sa plavim natpisom UPI. UPI znaci udruzena privreda i industrija, zelis pokazati znanje.

Majka se, medjutim, ne obazire, nego gleda pred kojom je blagajnom manji red. Kada je konacno odabrala onaj koji joj se cinio kracim ili joj se sluzbenica koja izdaje karte dojmila brzom, majka je otvorila cetvere oci i vrebala kao kobac i kao partizanski mitraljezac da joj se slucajno netko ne progura preko reda.

Ti si stajao pokraj torbi i kofera, turirao metalni autic po nadlanici i gledao oko sebe. Nova zeljeznicka stanica bila je najveca prostorija na svijetu. To je zato sto vecu u svom zivotu jos nisi vidio. Sve buduce katedrale i sve kupole, svejedno gdje ih i kada budes vidio, usporedjivat ces s novom zeljeznickom stanicom. One ce biti vece i impresivnije, ali mjerilo njihove velicine ostat ce zauvijek isto. Zeljeznicke karte su zapravo bile zeleni, ruzicasti ili zuti kartoncici na kojima je ispisana relacija i datum puta.

Nikada nisi otkrio po kojem se kriteriju i smislu dijele karte po bojama. Nalazit ces ih dvadesetak godina kasnije na dnu nekih ladica ili u dzepovima kaputa i sakoa koje vise niko ne nosi. Svaka karta tada ce imati okruglu rupicu u svome uglu.

To znaci da je ponistena, da je putovanje obavljeno i da s tom kartom vise nikada nitko nece moci putovati. Nakon dvadeset godina te rupice djeluju kao dirljiv oprez pred zivotom, oprez koji nije imao nikakvog smisla jer kome bi uopce palo na pamet da s istom kartom dva puta odlazi na put. Zivot ti je bio pun takvih opreza, kao i svijet u kojem si zivio.

Odrastao si u plasljivoga gradjanina, a bilo je doba socijalizma. Socijalizam je kukavicki nestao i preko noci se pretvorio u neustrasivu zivotinju naroda i narodnosti, a ti si, plasljivac, potrosio svoje zivotne prilike jer si s jednakim oprezom pristupao voljenim i nevoljenim, kao i voznim kartama.

Ali nista od svega toga jos uvijek ne znas. Osam ti je godina i brines samo za majcinu nervozu dok grabi torbe i kofere i tjera te pred sobom preko, prema peronu. Nerazumljivi glasovi stanicnih spikera gube se pod kupolom i plase golubove. Vjerovatno nitko nikada nije razumio rijeci koje su izbijale iz zvucnika nove zeljeznicke stanice u Sarajevu. U ono vrijeme to je mumljanje bilo besmisleno, ali dvadeset godina kasnije dobilo je smisao molitve.

Barem to tako osjeca dusa, pa i ova nasa povijest, jer dok je bilo tih nerazumljivih glasova, bilo je i toga vremena, tog djetinjeg doba bez ratova, a sa vozovima. Malo prije izlaza prema peronu Jedan stajala je vitrina sa sendvicima, sokovima, jabukama, cokoladama, bombonima, bananama, narancama, kikirikijem i smokijem Soko Stark samo je to bio smoki, iako se tim imenom zove do danas sve ono hrskavo od kukuruzne krupice sa okusom kikirikija.

Ali to nije bila obicna vitrina jer je imala oblik auta, sa kotacima i gumama, farovima i branicima, samo sto su umjesto sjedista i motora bile najvece poslastice svijeta.

Bile su najvece jer ti nikada nije bilo dopusteno da ih uzmes. Uvijek se zurilo na voz, roditelje je tresla putna groznica ili je hrana bila ponesena od kuce. Ceznju koju si osjecao prolazeci pokraj auta-vitrine danas je tesko opisati. Mozda je samo ona, ta ceznja, usporediva s godinama sto su uludo prosle i u kojima nista osim prezivljavanja i dugih bezbrojnih strahova koji su se rojili kao pcele oko tvog zivota, nije ni postojalo, niti je ista uzeto, kupljeno ili poklonjeno.

U vjecitoj zurbi ostavljao si za sobom auto-vitrinu i umnozavao neprezaljene i propustene trenutke. Zureci na voz u Sarajevu si uvijek ostavljao tu novu zeljeznicku stanicu pod cijom su se kupolom gnijezdili golubovi ciji se sitni skeleti mrve pod prstima i koji su razneseni u sve prasine ovog svijeta, pa cak i tamo gdje vozovi nikada nisu isli.

Pred kafanama su bila iznesena dva-tri stola, iako je vec bio novembar, decembar, a mozda i januar. Ove godine zima kasni, uvijek bi se govorilo. Mozda snijeg nece ni pasti i mozda je Sarajevo zalutalo u tropske geografske sirine, mozda postajemo more i Makarska, mozda ce doista tresnje dvaput procvjetati, a zimske cemo kapute prodavati onima na dalekom sjeveru. Temperatura je skoro dvadeset stupnjeva Celzija i valja gledati vremensku prognozu. Cedo Orlovic i Vuko Zecevic ce reci da se dogodilo cudo i da su nad Bosnom zaleprsali neki ludi andjeli, a na Sjevernom polu otapaju se ledenjaci i cijeli Svijet ce bezbeli potonuti u bolesnoj toplini ovoga popodneva.

A onda bi na kraju dnevnika stizale suprotne vijesti. Zabijelila se Ljubljana, snijeg vec pada u Zagrebu, a skoro ce stici i do nas; tokom noci ili najkasnije u rano jutro na Sarajevo ce, govorili su Cedo i Vuko, pasti veliki snijeg, najveci u Jugoslaviji jer su sarajevski snjegovi uvijek najveci i jer na druge glavne gradove nikada ne bi pao pravi veliki snijeg.

Meteoroloski izvjestaj bio je suprotan onome sto smo tog trenutka zivjeli. Svo Sarajevo bi nakon dnevnika otvaralo prozore i promaljalo noseve jer ljudi nisu shvacali kako je to moguce: jos uvijek je toplo kao u maju, a kazu nam da ce pasti veliki snijeg. Zapravo, pogresno je reci da nisu shvacali, shvacali su oni dobro jer se ista stvar ponavljala skoro svake godine, tocnije bi bilo reci da nisu mogli osjetiti, da im se koze i nosevi, da im se oci i duse nisu mogle priviknuti da velike zime dolaze jutro nakon vreloga dana.

I tako, oko ponoci gasila su se svjetla grada, zatvarale su se oci, a snovi su se zavlacili pod beton Ali-pasinoga Polja i za zidove stare nam turske i austrijske slave od Carsije do Marijin Dvora. Spavalo bi Sarajevo pred veliki snijeg, iako je sigurno bilo i onih koji su cekali budni, pusili u mraku i gledali prema Trebevicu i Igmanu, gledali na sve strane na kojima su bili prozori, ne bi li prvi vidjeli dolazak zime i pogledom uhvatili prve pahuljice nad gradom.

Jutro: svatko se budio barem pola sata ranije jer usnule oci nisu mogle izdrzati toliko svjetlo, niti je bilo roletni i zastora koji bi zaustavili bjelinu dok je nadirala kroz prozore i stakla i cijepala godinu na dvoje. Pocinjao je najsvjetliji dan Sarajeva jer nema toga sunca na kugli zemaljskoj, osim mozda onog u Sahari, koje bi tako svijetlilo i toliko boljelo u ocima kao sto svijetli i boli prvi veliki snijeg.

Zimska sluzba je redovito bila iznenadjena tolikim snijegom. Bilo je potpuno svejedno je li pao u novembru, decembru ili januaru. Iznenadjenje je bilo dio zimskoga rituala i nitko ne bi ni mogao povjerovati da je ovo zima kada bi Zimska sluzba kazala da uopce nije iznenadjena i da su snijeg dugo cekali i bas su se cudili sto ga jos nema, pa su mu u susret poslali svu svoju apokalipticnu mehanizaciju koja ga je, evo, pocistila i prije nego sto je pao.

Srecom, to se nikada nije dogodilo. Prvi dan pod snijegom uvijek je bio dan opcega iznenadjenja, dan bez bagera, ralica i kamiona sa solju. Tek bi pokoja nena izasla na ulicu sa limenom ladicom iz kraljice peci i lugom zasula bjelinu grada. Za nenama su ostajale crne pruge, a kako je nena bilo puno, tako je snjezni grad gledan s one bozje visine nakon nekoga vremena poceo sliciti na zebru: bijelu zivotinju sa crnim prugama.

Prve snjezne veceri Cedo Orlovic i Vuko Zecevic bi govorili samo brojeve. Prvi snijeg tih je godina uvijek bio veliki snijeg. Susnjezice, bljuzgavice i velike ruzne mokre bijele krpe padale su nakon velikih snjegova i u rano proljece. Bilo bi lijepo kada bi netko imao zapisane datume svih prvih velikih sarajevskih snjegova. Kao prilog evo jednoga datuma: U tim recenicama nesto je bilo sakriveno, nesto sto nismo htjeli reci jer smo bili praznovjerni ili smo vjerovali da nista nije tako strasno dok se ne izgovori ili da nicega nema sto nece postati strasnije kada se izravno kaze i ne zamota, maskira i sakrije u daleke rijeci ili pojmove koji s onim strasnim nemaju nikakve veze.

Eto, ti pojmovi su, recimo, mogli biti i dijelovi grada, toponimi i sasvim obicna imena ulica. Strasna ambulanta za pobacaje bila je, ipak, nesto sasvim drugo. Ali ni porodjaj, ni ono najgore nije se spominjalo punim imenom, da vrag ne cuje i da, po dojavi, ne ode posjetiti one koje volimo, koji su nam komsije ili komsinice ili koje barem ne mrzimo.

Ako jednoga dana Sarajevo dobije psihijatrijsku kliniku na nekom drugom dijelu grada i ona ce biti Jagomir jer je to postala rijec koja vise i ne oznacava dio grada. To je rijec samo za ludnicu. Zato vam je uvijek malo smijesno i ne mozete to sakriti kada vam netko sasvim ozbiljno kaze da stanuje na Jagomiru, tamo, naime, ima kucu, tako mu se zalomilo, dedo sagradio jos u vrijeme kad ludnice nije ni bilo, pa se njegovim potomcima sada svi podsmjehuju.

A ako se bas ne bi istina mogla sakriti iza toponima, tada bi se sakrivala iza necijega prezimena. U svojoj karijeri bio je ministar ekonomije Ukrajine , ministar inostranih poslova Kontakt je izgubljen ubrzo nakon promjene kursa aviona.

U periodu od Masum je pobijedio sa glasova u parlamentu, dok je njegov protivnik Husein el Musavi dobio 17 glasova. Sud u Kabulu osudio ga je na smrtnu kaznu.

Razgovaram samo sa novinarima ozbiljn i h novina koje donos e i n f o r macije. Nako n t o l i ko godina u ovom poslu, dosta mi je poluinformacija. Nikad ne pristajem na razgovor sa novinarom u kojeg nemam povjerenja. Jako sam umoran.

To je prizor koji je iznenadio mnoge na Tenerifama. Oskarovka i majka dvoje djece potpuno se posvetila ulozi. Blizu osamdeset uloga na televiziji i velikom platnu donijeli su joj neosporni status zvijezde, iako ona to oduvijek izbjegava. Sa samo 27 godina, Skarlet Johanson ima zavidnu biografiju. Na filmskom platnu prvi put se pojavila kada joj je bilo svega devet godina, Krajem Njen izabranik je francuski novinar Roman Duriak s kojim je dvije godine u vezi.

Serija: Offis Strani dok. Serija: Ljubav na silu Serija: Zehra Minut, dva Uzburkane strasti drevne ko-. Na programu su djela Skarlatija, Mendelsona i Rahmanjinova. U filmu igra i crnogorski. Pojasnite nam i kakva je to kompozicija. Abies Alba je zapravo jela na latinskom jeziku. Radi se o kompozicijama koje su ili djela stranih kompozitora inspirisanih crnogorskim folklorom ili su autori porijeklom iz Crne Gore.

Kako su. Kako je publika reagovala na tu kompoziciju? Nikole Rackova. Tu imaju svoje. Zahvalan sam svima koji su mi pomogli da ostvarim. Sve ovo je za mene samo igra. Tehnologija izgleda jednostavno. Plan se zove Pogled od stepeni. Poljska je znala da su Saudijci tamo bili zarobljeni i morala je znati da im prijeti opasnost zlostavljanja, utvrdio je ESLJP. Presuda bi mogla imati posljedica i na ostale evropske zemlje koje su navodno dopustile otvaranje CIAinih zatvora.

Pozvao je i lako su se dogovorili oko saradnje. Naravno da prijaju udvaranja momaka, kao i komplimenti koje dobijamo na nastupima. Zvijezda je odmah reagovala na Tviteru. Jedini ste predstavnici na festivalu iz Crne Gore. Dvornika, koja je i festivalski zadatak.

Sve sa dogovorom. Situacija je takva kakva jeste, ali trudimo se. Nedavno smo osvojili nagradu da besplatno snimimo jednu autorsku stvar u M Sound,. Pritisak, ako ga i ima, nestaje sa prvim gitarskim rifom, glasom i muzikom koju izvodimo. Njegova karijera je poznata po nastupima u najboljim svjetskim klubovima i ogromnim uspjesima na svjetskim top listama. Da napomenemo, cije-. Pa nisam ja milioner! Danas mi je prvi dan kao taksista. Nema potrebe da ponavljate poteze koji ne donose pozitivan efekat.

Nemojte dozvoliti da Vas neko osporava pred saradnicima. Nema potrebe da se nadmudrujete sa saradnicima. Emotivna situacija se bitno mijenja. Ipak, svako od saradnika koristi stil ili taktiku koju najbolje poznaje.

Hitno povoljno prodajem stan 57m2 u Herceg Novom - Topla 2, novogradnja, 1. Kompenzacija za tri jednosobna stana ili fiksno Cijena povoljna! Mjesto Drezga kod Rogama.

Stari aerodrom, iza Volija. Cijena eura. Ulica Izdajem od 1. Dnevno 60 eura. Idealna za studente. Izdajem poslovni prostor 80m2 na dva nivoa, opremljen, Ulica moskovska 97, Podgorica, zgrada "Cijevnekomerc".

Cijena 6. Ekstra lokacija! Prodajem opel vektru, Potpuno nova. Dolazim odmah po pozivu. Kupujem lijevi prednji blatobran i prednja i zadnja vrata - crna metalik - za citroen pikaso xsara Brzo, kvalitetno, povoljno. Samo poziv. Fujitsu, midea, vivax. Garancija do 5 godina. Dimenzije 51 x 64 cm, ulje na platnu. Sahrana je obavljena Prodaja, ugradnja, servis, dezinfekcija. Garancija 5g.


Sorry!No related Post.

oohani_s comments
  1. Adžić Rada* Orkestar: Južni Val - Slobodana Radulovića* Adžić Rada* Orkestar: Južni Val - Slobodana Radulovića* - Vodi Me Kroz Život ‎ (Cass, Album) Diskopan: DPNK Yugoslavia: Sell This Version.
  2. Jul 25,  · 2 AKTUELNO. PETAK, 7. NEZVANIČNO Neće mene Milo svaki put preveslat. Imam i ja svoju riječ. Ali se nadam da će me zvati. Viđi ovog Ranka kako nam ga reče.
  3. BalunčeBaldo Radović, zvani Balunče, bio je veliki čreubloomandelconsde.barcountfitmaduseshoyracalromarda.co se i danas o njemu pričreubloomandelconsde.barcountfitmaduseshoyracalromarda.co je bio budala, onjemu bi se već odavno šutjeloIzmeđu dva rata je u Čilipima živio čovjek koji je bio dobar sa zmijama. Zvali su gaBalunče, svugdje je išao u konavoskoj nošnji i opancima; nikada nije obukao reubloomandelconsde.barcountfitmaduseshoyracalromarda.co se ne sjeća priče o tome kako se Balunče sprijateljio sa.
  4. Ona se zvala teta Behija, teta Rada ili teta Milica. Radila je u banci. Banci je bilo ime Privredna banka Sarajevo, a u nju se dolazilo iz pedagoskih razloga. Za rodendan djecak je dobio kasicu, metalik plave ili zlatne boje, od teskog zenickog metala. Kroz prorez su se ubacivale pare, samo one bijele, nikada zute jer su zute premalo vrijedile.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *